Ljetovanja na carskom otočju

Za početak dva-tri nepovezana zapisa.

Prvi je od njih o Titovu parku u Puli, gradu mojega odrastanja i školovanja. Evo kako izgleda članak o tom parku na (hrvatskoj) Wikipediji:

Titov park (tal. Parco di Tito), gradski je park u centru Pule smješten uz samu Rivu.

Sa sjeveroistoka parka nalazi se Nimfej, na jugozapadnom kraju smještena je zgrada bivše tiskare u kojoj se danas nalazi Gradska knjižnica i čitaonica, dok se na jugoistočnom kraju nalazi Park Petra Krešimira IV.

Gradnja parka započela je krajem 1940-ih, a potpuno je završen 1953. godine. U prednjem dijelu uz obalu postavljen je 1957. godine spomenik palim borcima autora Vanje Radauša koji je izvorno bio namijenjen obilježavanju hrvatskog ustanka u francuskom gradiću Villefranche-de-Rouergueu. Na suprotnoj strani parka postavljena je vjerna replika-maketa užeg središta Pule koja je česta polazna točka turističkog razgledavanja grada.

Ovaj, inače rado posjećivan park omogućava i starijim posjetiteljima odmor na klupama u sjeni impozantnih platana i borova tijekom cijele godine. Osim alepskih borova, dominiraju vrste cvatućih grmova suručice, judića, tamarike, oleandra te japanske trešnje koje prekrasnim bojama svoje proljetno-ljetne cvatnje razigravaju prostor.

Park je preuređen i 22. lipnja 2013. godine, na Dan antifašističke borbe te povodom 70-godišnjice pripajanja Istre Hrvatskoj, odlukom ZAVNOH-a, svečano je otvoren s novim sadržajem – poprsjima pojedinih narodnih heroja Jugoslavije s područja Istre (Jurica Kalc, Olga Ban), poprsjem Vladimira Gortana i istaknutih boraca Narodnooslobodilačkog pokreta (Tonka Lorencin, Giulio Revelante, Ruža Petrović, Ivan Jadreško, Neven Kirac, Slavko Grubiša) na čijem se čelu nalazi poprsje Josipa Broza Tita [...].

Podaci su, piše u jedinoj fusnoti, preuzeti iz članka o otvorenju Parka objavljenog u Glasu Istre 22. lipnja 2013.

Vežu me uz taj park razne uspomene – od pučkoškolskoga bježanja pred danas zaboravljenim strogim čuvarom parka, kojemu smo iz sigurne udaljenosti podrugljivo dovikivali guardiaradicchio, do ovogodišnjih šetnji i igranja s unucima – ali nije to razlog što ga ovdje spominjem. Ne spominjem ga ni zbog Radauševa spomenika, koji je, pričalo se onda, zbog postinformbiroovskih trzavica između francuskih i jugoslavenskih komunista, a ne zbog umjetničkih razloga, umjesto u Villefranche-de-Rouergueu završio u Puli. Još manje ga spominjem zbog „impozantnih platana i borova“ i „cvatućih grmova“, premda upravo zahvaljujući njima te stazama što među njima vijugaju i dječjem igralištu taj prostor nije Titov trg nego Titov park.

Razlog njegovu spominjanju deset je razmjerno novih poprsja na pošljunčanom trokutastom dijelu parka između Radauševa spomenika i dječjeg igrališta. Tri ženske brončane biste i sedam muških brončanih bista koči se na mramornim postoljima otprilike ljudske visine, a na svakom postolju brončana ploča s imenom te godinama rođenja i smrti. Krene li posjetitelj od zadnjega reda prema naprijed, prolazit će kraj poprsja Slavka Grubiše (1920-1945), Nevena Kirca (1921-1942), Ivana Jadreška (1928-1944), Vladimira Gortana (1906-1929), Ruže Petrović (1911-1958), Giulia Revelantea (1900-1943), Jurice Kalca (1908-1942) i Tonke Lorencin (1923-1944). Na čelu je te povorke mučenih, strijeljanih, ubijenih iz zasjede, poginulih u borbi, smrtno stradalih u diverzantskoj akciji ili teško osakaćenih ljudi, među kojima je najmlađi, Ivan Jadreško, život izgubio sa šesnaest godina, a najstarija, Ruža Petrović, doživjela četrdeset sedam godina, ali izmrcvarena, oslijepljena, bez osjeta okusa i mirisa, s neprekidnim glavoboljama, na čelu je te povorke žrtava fašizma Josip Broz Tito (1892-1980), maršal pobjedničke antifašističke vojske. O gotovo svim ljudima kojih su poprsja raspoređena iza njegova, kao i o stotinama drugih žrtava, nekoć se, napose na svečanim akademijama o državnim blagdanima o raznim obljetnicama, govorilo da su „umrli s Titovim imenom na usnama“, što će reći da su umrli za Ideju u njemu utjelovljenu. On, čovjek krvav ispod kože, a ne apstraktna Ideja koju je utjelovljavao, te je žrtvovane mlade živote sve do kraja svojega života, dvostruko, trostruko pa i četverostruko duljeg od života žrtvovane mladeži, uspio znalački kapitalizirati. Boravci na Brijunima, sve strože i strože čuvanom, za puk sve čvršće i čvršće zatvorenom otočju, kojemu su i nekoć vlasnici bili moćnici – rimski carevi pa, nakon Gota i Franaka, akvilejski patrijarsi i Mletačka Republika, a godine 1893. kupio ih je za 75.000 guldena bogati industrijalac Paul Kupelwieser te pretvorio u mondeno ljetovalište i klimatsko lječilište – jedna su od ugoda koju si je zahvaljujući tako stečenu političkom kapitalu Josip Broz smio i mogao priuštiti svakoga ljeta, a našao bi se pokoji dan i u drugim godišnjim dobima.

E sad, ne vjerujem da su ljudi koji su prije tri godine „idejno osmislili“ Titov park bili cinici, da su znali kako neukusno grotesknu pa, ako hoćete, i duboko amoralnu brončanu povorku slažu iza Radauševa spomenika, te su ju posve svjesno takvom i složili. Ne vjerujem da su se njom htjeli nekom narugati. Prije bih rekao da su bili od one vrste neizlječivih budala koje nikad nisu mogle niti će ikad moći shvatiti da su Josip Broz i onih devet žrtava iza njegovih leđa dva različita svijeta, da je on pripadao svijetu užitka, a oni svijetu patnje, da je on bio lovac u svim mogućim značenjima te riječi, a oni lovina.

Potemkinova sela

Drugi je zapis vezan uz godinu 1987. i Univerzijadu u Zagrebu. Tadašnji urednik kulture u Večernjem listu naručio je od mene podlistak na „slobodnu temu“ baš u doba priprema i održavanja te sportske manifestacije radi koje se Zagreb na sve moguće načine uljepšavao. Uređivali su se stadioni, bazeni i sportske dvorane te studentski domovi, nešto se i gradilo, obnavljale su se fasade, pokrenuo Eurokaz, produžilo radno vrijeme trgovina, restorana i kafića, a sve to ne bi li sveučilišna mladež iz svih krajeva svijeta stekla dojam da je boravila u velegradu u kojemu se lijepo i dobro živi. Iskoristio sam prigodu, napisao oko dvije kartice kozerije na tu temu pa u srednjem odlomku cijelu tu priču s Univerzijadom nazvao „carskim svečanostima“, a bit će da nisu izostala ni „Potemkinova sela“. Rečenom uredniku, mladom čovjeku sa samo jednom odslušanom godinom studija, ali zato s vrlo istančanim smislom za dodvoravanje na pravom mjestu i u pravo vrijeme, smislom koji ga je 2011. doveo i do Sabora, nije se svidjela ta sintagma – moglo bi političare koji su „skupljali poene“ na uspješnoj organizaciji Univerzijade i privida velegrada zasmetati to što njihov rad uspoređujem s organizacijom „carskih svečanosti“ – pa ju je pokušao zamijeniti nekom blažom, politički korektnijom. Shvatio je, međutim, jer znao je čitati gotovo jednako dobro kao i osluškivati, da bez nje, baš takve kakva jest, cijeli odlomak gubi smisao. Stoga je odlučio izbaciti cijeli odlomak. Shvatio je, napokon, da bez tog odlomka, baš u sredini članka, cijeli članak gubi smisao pa mi je vratio rukopis s vidljivim tragovima svojih uredničkih muka. Možda ga jednog dana pronađem u nekoj od kutija sa starim tekstovima.

Brijunski bicikli

Treći zapis vodi u ljeto godine 1963. Bio sam završio prvi razred gimnazije, a u to se doba srednjoškolce nakon kraja nastave u drugom polugodištu slalo na dva tjedna „proizvodnog rada“ u tvornice ili manje pogone. Nismo od toga imali nikakve koristi ni mi, koji smo u ta dva tjedna valjda trebali na svojoj koži osjetiti kako je to biti proleterom te se „klasno osvijestiti“, ni tvrtke u kojima smo samo smetali. Štoviše, ponekad smo, iz neznanja radili više štete nego koristi. Štetu, srećom popravljivu, napravio sam i ja za tokarskim strojem, jer me majstor nije upozorio na prazni hod ručica jer je, dok sam ja neznalački tokario poklopac nekakva ventila, požurio na bonus-pivo. Naime, bio sam tog ljeta zajedno s još desetak suučenika raspoređen u poduzeće Mehanika, zapravo zadrugu koja je povezivala nekoliko obrtničkih radionica: krovopokrivačku, bravarsku, automehaničarsku, kovačku, bit će još neku. Majstori su nas u njima dakako tretirali kao šegrte pa sam tako – ostale su neizbrisive slike – držao kliještima usijano željezo dok ga je majstor na nakovnju oblikovao u potkovu te nogu konju dok ga je potkivao, strugao čeličnom četkom hrđu s unutrašnjih stijenki također čeličnih, na ljetnom suncu i pregrijanih spremnika za brodogradilište Uljanik, jer sam se kao najsitniji u ekipi jedini mogao provući kroz uzak kružni otvor, a tokarski sam debakl već priznao.

Jednoga je dana oko podneva nastala uzbuna. Morali smo svi napustiti poslove koje su nam majstori u pojedinim radionicama dodijelili i baciti se na rastavljanje, čišćenje i podmazivanje nekoliko bicikala nenajavljeno dopremljenih u Mehaniku. Otkud bicikli i što im se dogodilo? Stigli su ravno s Brijuna, a dogodilo im se to da su završili na dnu mora jer su se vrli sinovi partijskih i državnih „glavešina“ okupljenih na Brijunima zabavili natjecanjem u tomu tko će biciklom s mola odletjeti što dalje u more. Jedna djeca, beogradska, zagrebačka, ljubljanska itd. – a očito im je na pustom carskom otočju bilo nasmrt dosadno – malo su se zaigrala pa su druga djeca, pulska – a ona očito u to vrijeme nisu imala pametnijega posla – malo pospremala za njima. Pospremali su za njima i oni brijunski zaposlenici koji su izvukli bicikle iz mora i prevezli ih s Brijuna u Pulu te očišćene i podmazane vratili na Brijune i koje se nitko ni u snu ne bi usudio okrstiti slugama obijesnih mladih gospodara.

Uzgred, nemojte ovaj, treći zapis shvatiti kao uspomene frustriranoga provincijalca. Stjecajem okolnosti, ne mojom zaslugom, bar dio te „zlatne mladeži“ mogao je i meni pozavidjeti na nekim iskustvima. U sedmom ili osmom razredu pučke škole na ruke sam primio prvi svoj autorski honorar i to za, zamislite, humorističku „Autobiografiju“, tekstić napisan po zadatku u novinarskom kružoku pa objavljen u dječjem prilogu pulskoga izdanja Novog lista. U veljači 1962. moj je otac, putem državnoga programa „naučno-tehničke saradnje sa zemljama u razvoju“ bio otišao u Ganu, pa smo majka, brat i ja u lipnju iste godine letjeli od Zagreba do Rima pa od Rima do Accre. Proveli smo pola dana u Rimu, vidjeli u brzom obilasku Kolosej, Baziliku svetog Petra i Michelangelova Mojsija – Original Moises, madame!, ponavljao je naš taksist-vodič prisno tapšući kip po koljenu – te nakon toga preletjeli Sredozemno more, Saharu i savane južno od nje. I to u poslovnom razredu jer je otac obnašao dužnost glavnoga epidemiologa u Gani pa je i njegova obitelj imala pravo na određeni luksuz. Nagledali smo se afričkih boja i naslušali afričkih ritmova u sljedeća dva mjeseca, a najdublje mi se u pamćenje usjekao slatkasti miris dima što su ga po selima ispuštala masna organska goriva. Brat i ja proveli smo pak ljeto 1961. u dječjoj koloniji kod gradića Préfailles na obali Atlantika zahvaljujući nekakvoj razmjeni istarske i francuske mladeži – rekao bih da je ta razmjena imala veze s popravljanjem onih loših odnosa zbog kojih je Radaušev spomenik završio u Puli – a na povratku smo gotovo dva dana proveli u Parizu. Tako sam s nepunih četrnaest godina prošetao parkovima Versaillesa – dvorac bio je zatvoren zbog radova – te u Louvreu bacio pogled na Mona Lisu, Niku sa Samotrake i Veneru Milosku...

Razmećem se ovako neukusno ne bih li i vas, a ne samo sebe, uvjerio u to da u lipnju 1963. godine zaista nisam imao razloga biti ne znam kako zavidan brijunskoj „zlatnoj mladeži“ na njezinim biciklima i slijetanju s mola u more kao vrhunskoj zabavi. Zavidan ne, ali ponižen njihovom bahatošću i ogorčen itekako vidljivom nejednakošću – to da. Vjerujem da vam ne moram objašnjavati čime ponižen i zašto ogorčen.

Tri ova zapisa – tri prisjećanja na posve različite stvari i događaje – zaista jesu nepovezana, odnosno povezuje ih samo to što su i Titov park, i odbijanje mojega podliska, i brijunski bicikli dio mojega osobnog iskustva pa prema tome i sitne čestice mojega identiteta. Bit će da se u tim i u njima sličnim česticama skrivaju razlozi zbog kojih nikad nisam bio, a vjerojatno nikad neću ni biti ni na jednoj predstavi Kazališta Ulysses na Brijunima. Na Brijunima bio sam dvaput – krajem 1950-ih, kad su se još dopuštale organizirane, „sindikalne“ posjete otočju, dakako u dane kad na njima nije bilo uglednika, i početkom 1990-ih, s polaznicima Zagrebačke slavističke škole koja se zbog rata iz Dubrovnika privremeno preselila u Pulu pa se jedne nedjelje otišlo na razgledavanje Brijuna – a vidio sam i jednu predstavu Kazališta Ulysses – bio je to Shakespeare u Kremlju i nije me zadivio – ali u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. O tom osobnom bojkotu brijunskih predstava kazališne družine predvođene glumcem Radom Šerbedžijom i njegovom ženom, redateljicom Lenkom Udovički, bojkotu koji, dosad posve nezamijećen, nije imao a neće ni imati bilo kakvih posljedica po uspješan ljetni rad Ulyssesa pišem zato što su me znanci ne jedanput, znajući da svake godine ljeto provodim u Puli, pitali jesam li bio na ovoj ili onoj predstavi na Brijunima. Pitali su me i ljetos, a ja sam im, kao i prijašnjih ljeta, odgovorio da u proteklih šesnaest godina, koliko to kazalište postoji, nisam bio ni na jednoj njegovoj brijunskoj predstavi, da vjerojatno nikad neću ni biti, i da za to imam posve osobne razloge o kojima ću jednoga dana možda nešto i napisati.

E, pa stigao je i taj dan, a kap žuči koja je prelila čašu ne strpljenja nego oklijevanja da se upustim u pisanje o glumišnim ljetovanjima na carskom otočju bilo je povlačenje po medijima priče o biciklu – gdje baš bicikl! – na kojemu se Ralph Fiennes, kao Šerbedžijin dugogodišnji prijatelj i dragi Ulyssesov gost, voli voziti Brijunima, otkrivajući pritom ne samo njihove prirodne ljepote nego i njihovu, rekao bi naš etnoteatrolog Ivan Lozica, teatrabilnost, dakle njihov kazališni potencijal, njihovu mogućnost da, premda samo mali djelić svijeta, a ne cio svijet, postanu pozornicom. Evo kako je to s biciklom u internetskom izdanju Glasa Istre od 27. kolovoza ove godine zabilježila novinarka Vanesa Begić:

Finnes vozi bicikl,
Redgrave igrala tenis

Fiennes je naveo da voli voziti bicikl po Brijunima jer je to sjajno, fantastično mjesto s izrazito jakom energijom, dok je Redgrave rekla da je prestara da bi igrala [!?] bicikl i da bi šetala. Ljuština je na to dodao da je lani zaigrala i tenis. 

Osjećate, vjerujem, i iz ovih nekoliko redaka opuštenost koja siđe na ljude u idiličnom ozračju carskoga otočja.

Ipak, želim još nešto reći, da ne bude zabune oko, recimo tako, motiva mojih neodlaženja na brijunske predstave i pisanja ovoga teksta.

Prvo, Radu Šerbedžiju kao glumca poznajem gotovo pola stoljeća, od ranih njegovih uloga, napose od njegova i Vidovićeva, bez imalo pretjerivanja rečeno, prevratničkog nastupa u Stoppardovima Rosencrantzu i Guildensternu. Mislio sam tad, mislio sam i poslije da je Šerbedžija izniman glumac, jedan od rijetkih koji naoko ništa ne mora napraviti na pozornici, ne mora progovoriti ni riječ, dovoljno je samo da bude prisutan, a on zaista jest prisutan na sceni, i već plijeni pozornost publike. I nisam mišljenje o njemu kao glumcu i o njegovu glumačkom umijeću naprasno promijenio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Donio je i u kazalištu i izvan njega odluke koje je donio s posljedicama koje su one imale, a iskreno vjerujem da ih nije donio iz koristoljublja. Toliko o tom.

Drugo, sudeći prema onome što se o predstavama može naslutiti iz raznoraznih vrela, prije svega iz duljih ili kraćih vijesti emitiranih u televizijskim informativnim emisijama i emisijama iz kulture, Kazalište Ulysses ponudilo je publici okupljenoj na povelikoj austrougarskoj tvrđavi Minor, na tvrđavi koja bi jednoga dana mogla postati learištem kao što je Lovrjenac, reče Luko Paljetak, postao hamletištem, nekoliko izvrsnih i važnih dramskih uprizorenja, vrijednih u svakom pogledu. I nije mi ni na kraj pameti pozivati bilo koga drugog da bojkotira te predstave ili da novčano prestane podupirati kazališni – kazališni, ponavljam, a ne ferijalni – Ulyssesov program.

I, što sam time htio reći?

Htio sam reći da razlozi mojega zaobilaženja Ulyssesovih izvedaba na Brijunima uopće nisu kazališne nego stopostotno nekazališne naravi i da su krajnje osobni. Ali, ruku na srce, kazališne naravi nisu ni razlozi zbog kojih Ulysses ljetnu pozornicu po svojoj mjeri nije našao primjerice na Hvaru, otoku s najstarijim komunalnim kazalištem u Europi, kažu, i više nego bogatom tradicijom pučkoga glumišta, nego baš na Brijunima te na njima provodi ljeta i ljeta, kao i Odisej na Kalipsinoj Ogigiji. Zapravo, proveo je na njima već dvostruko više ljeta, a za razliku od Odiseja ne pokazuje nikakvu želju da otplovi s tog komadića čvrstoga tla na kojemu je prvi put zaigrao 2001. godine.

Igrom slučaja, godina 2001. nije samo godina u kojoj je pokrenuto Kazališta Ulysses, nego i godina u kojoj je američki teatrolog Marvin Carlson objavio knjigu The Haunted Stage: The Theatre as Memory Machine (malo slobodnije prevedeno: Pozornica duhova. Kazalište kao uspomenski stroj). Zanimljiva knjiga, a jedna od teza što se u njoj iznose tiče se, pojednostavljeno rečeno, duhova koji svaku glumicu i svakoga glumca prate po pozornici. Duhovi su to, opet pojednostavljeno rečeno, njezinih i njegovih prijašnjih uloga i nastupa drugih glumaca u istoj ulozi, pa i istovrsnim ulogama, a publika prepoznaje, spoznaje i vrednuje njezinu ili njegovu ulogu što svjesnim što nesvjesnim uočavanjem sličnosti i razlika između nje i svih tih duhova što oko nje kruže. Što više duhova, to i potpuniji dojam. Neki su se duhovi, sudeći po citatu na internetskoj stranici Kazališta Ulysses, godine 2001. na Malom Brijunu ukazali i Radi Šerbedžiji:

Misija Ulyssesa

“Stupio sam na taj otok i koračao tom čudesnom tvrđavom koja je obećavala neviđenu teatarsku ljepotu. Svaki zid je sjećanje, svako drvo je nada.

Započinjem rad da ponovo oživljavam energiju koja spaja razlivene rijeke i rasturene obale.

Započinjem ovaj teatar da se umnože nove energije i da neki mladi ljudi svojom kreativnošću i novom snagom cementiraju zidove ove umjetničke tvrđave.”

Rade Šerbedžija, 2001.

Tvrđava Minor bila je topničko gnijezdo, jedno od dva najzapadnija takva gnijezda na sjevernom Jadranu, a nekako ne bih rekao da je Šerbedžiji „svaki zid“ kazivao nešto o svojim sjećanjima na dvadeset topova velikoga dometa te posadi koju je činilo dvanaest carskih i kraljevskih časnika te više od petsto vojaka. Skloniji sam vjerovati u to da su mu se i na tvrđavi Minor i drugdje na Brijunima vraćale slike kojima su i njega i mene – jer vršnjaci smo napokon, on godište 1946, ja 1947, i odrasli smo u istoj zemlji – bombardirale Filmske novosti, prije širenja televizije jedini naš „prozor u svijet“. A tamo, po filmskom platnu uoči projekcije filma radi kojega smo i došli u kino, Tito šeće Brijunima u društvu zvijezda, moćnika i bogatuna: Sophije Loren i Carla Pontija, Elizabeth Taylor i Ricarda Burtona, lidera nesvrstanih zemalja; Tito vozi automobil; Tito kormilari motornim čamcem; Tito obrezuje voćke na Vangi; Tito tokari na poklonjenim strojevima u radionici koja izgleda kao umjetnički atelje; Tito igra šah s Krležom. Kardelj izranja nasmijan, s pola ribe na ostima podvodne puške. I Ranković, sve dok upravo na Brijunima nije izbačen iz milosti, ljetuje tamo. Ljetuju i njihove obitelji, uključujući i djecu koja su onako nestašno na biciklima letjela u more… Stoga za mene nema drugih duhova na Brijunima, samo njihovi i dalje kruže brijunskim stazama, šumarcima i livadama, brčkaju se u njihovim plićacima.

Istina, u sklopu turističko-izvedbenih projekata Istra Inspirit priziva se s vremena na vrijeme i Kupelwieserov duh. Istina, dovozili su brodovi na otočje popularne glumice i glumce, popularne pjevačice i pjevače i ine zabavljačice i zabavljače da uz ručkove ili večere nasmijavaju i razonode partijsku i političku vrhušku te njihove obitelji i malobrojne miljenike. Istina je sve to, ali nisu se ni Kupelwieser ni umjetnici na jednodnevnom angažmanu u našem skupnom pamćenju tako čvrsto ukorijenili na Brijunima kao Tito i njegovo društvo, pa da nas njihovi duhovi, a ne duhovi Tita i njegova društva prate ili presreću na šetnji ili vožnji biciklom, pa i na plovidbi od Fažane do Brijuna.

To čime su Filmske novosti bombardirale naš naraštaj bile su slike ležernoga ljetnoga opuštanja nekolicine ljudi koji jedanaest mjeseci u godini više nego pregalački rade na dobrobit cijeloga naroda – što će reći da drže svu vlast u svojim rukama – pa si sad eto dopuštaju na tom carskom otočju, koje je kao i sve ostalo narodna, odnosno državna imovina, a ne nečije privatno vlasništvo, malo predaha, malo razonode, malo smijeha, malo igre… I malo glume, dodao bih. Jer, sve te slike dobro znanih ljudi koji se naoko spontano opuštaju, kao da ih nitko ne snima, bile su itekako namještene, uvježbane, promišljene ne bi li se na tvrda lica partijskih i državnih vođa upisala poneka crta ljudskosti, crta koja bi ih približila takozvanom malom čovjeku te tom čovjeku zamutila pogled i spriječila ga da vidi duboki ponor neravnopravnosti koji ga razdvaja od tih likova na filmskom platnu.

Brijunska su ljetovanja bila ljetovanja povlaštene kaste, kaste kojoj je na početku pedesetih godina u knjizi Nova klasa skupni portret izradio više nego proturječni Milovan Đilas (navodno uz svesrdnu pomoć CIA-ina ekspertnog tima, ali to je priča za sebe), kaste posve odvojene od ostatka naroda, bahate kaste koja si je, kad bi se fotoreporteri, snimatelji Filmskih novosti, poslije i televizijski snimatelji, kao i svi drugi neželjeni svjedoci vratili na kopno, mogla priuštiti skupu i obijesnu razonodu o tuđem trošku. Na skupoću brijunskih ljetovanja onodobne elite ne treba trošiti riječi, ali obijest moram pojasniti. Ne mislim ni na kakve berlusconijevske ili šeičke orgije – za njih su, uostalom, od otočkih eksterijera mnogo prikladniji interijeri jahti, vila ili vladarskih apartmana, po mogućnosti u blizini mondenih kockarnica u kojima se rasipa novac, također tuđi, a za takve orgije naša vrhuška podosta skučenih obzora nije imala mašte – nego na neumjereno i dvolično uživanje u blagodatima koje se drugima uskraćuju, zbog kojih se druge na ovakvim ili onakvim skupovima javno „žigoše“ kao odnarođene tipove, malograđane, buržuje, boeme… Pa makar to bilo samo trovanje pluća cigarama koje si nitko drugi u državi ne može priuštiti, pa makar to bilo ispijanje rijetkih pića koja se ni u jednoj trgovini ne mogu nabaviti, pa makar to bila jurnjava motornim čamcem po akvatoriju kojim nitko drugi ne smije ni zaveslati, pa makar to bilo slijetanje biciklima u more. Blagodati su to i uživa se u njima ne zato što su ne znam kako čudesne, nego zato što su „ekskluzivne“, samo njima dopuštene i dostupne, što su po njima oni posebni i iznimni. Posebni i iznimni, velim, ali ne i povlašteni, jer u povlaštenih ljudi – barem je takvo moje iskustvo s nekadašnjim i današnjim povlaštenicima – ne postoji svijest o povlaštenosti, ne postoji pojam povlastice. Na sve čega su se domogli ili čime ih je netko (pot)kupio, recimo na plaćanje trajne ondulacije za pudlicu novcem iz „reprezentacije“ neke tvrtke ili udruge, ili na let državnim zrakoplovom u neki talijanski grad na koncert, gledaju kao na nešto što im rođenjem ili po zasluzi pripada te nikomu za njih ne duguju ni zahvalnost ni ispriku.

Poantu već znate. Za mene carsko otočje nedaleko od Pule jest i ostat će nastanjeno samo duhovima povlaštene kaste. Meni brijunski zidovi i stabla ne pričaju ni o komu drugom nego o njima. Žao mi je, ali pred oči mi ne dolaze druge slike osim onih pomno probranih za Filmske novosti. Nikakvu drugu energiju doli energiju nezasitnoga usisavanja svega što povlašten položaj u društvu omogućuje ja na njima – neka mi oproste razdragani Ralph Fiennes, Vanessa Redgrave i drugi ugledni gosti – ne mogu i neću osjetiti. Zato bih uz glavnu glumicu i glavnoga glumca u svakoj predstavi, pa kakva god ona bila, vidio samo i jedino duhove Tita i Jovanke – kako ona njemu pridržava čistu i ispeglanu radničku kutu u prečistoj bravarskoj radionici, kako im ona natače crnu kavu u šalice pa ju ispijaju na terasi zagledani u pitom otočki pejzaž bez ljudskih figura – i nikoga drugog. Kao što i oko Ralpha Fiennesa, dok na biciklu kruži otokom i upija njegovu „izrazito jaku energiju“, ne vidim duhove niza likova koje je on sjajno utjelovio (na filmu, doduše, nisam ga gledao u kazalištu), ni duhove nekolicine sjajnih glumaca u ulozi Rikarda Trećega – i Rade Šerbedžija bio bi među njima, štoviše u dva izvrsna „izdanja“ – nego vidim duhove obijesne „zlatne mladeži“ koja otokom jurca na skupim biciklima, vrišti i zvoni i još malo pa će na njima letjeti u more, a sluge njihovih roditelja izvlačit će te bicikle iz mora i odvesti ih u pulsku Mehaniku da ih tamo moji suučenici i ja rastavimo, očistimo, podmažemo i sastavimo za novu njihovu obijesnu jurnjavu carskim otočjem, koje im je povlaštenost njihovih roditelja priuštila za ljetno igralište.

Zbog tih duhova, kojih će se Brijuni osloboditi tek kad se i svijet oslobodi posljednjih živih svjedoka njihova zlatnoga doba, zbog toga što su Brijuni ne samo u doba rimskih imperatora nego i za cijeloga mog života bili i ostali meni i meni ravnim ljudima zabranjeno ljetno igralište povlaštene kaste, još nisam bio, a vjerojatno nikad neću ni biti, na nekoj od brijunskih predstava. Vjerojatno, ponavljam, jer jedna bi me predstava ipak mogla dovući na carsko otočje, uz jednu me predstavu nimalo ne bi smetali duhovi o kojima sam se raspisao. Bila bi to predstava o jednom drugom otoku, a njegovo ime nije Utopija.